Algonquin

Uglavnom zbog kiseline i šećera. Ništa drugo u sastavu ne donosi ni jedno ni drugo, a 22 ml soka daju ti oboje uz djelić onoga što bi sour od limuna i sirupa tražio. Tropski je okus gotovo usputan. Izbaci ananas i imaš suhi Manhattan s raženim, što je dobro piće i dosadnije.

Sok od ananasa to radi. Nosi dovoljno bjelančevina i sitne pulpe da se snažnim tresenjem istuče u laganu pjenu, isto kao što se pjeni u blenderu. Pjena se slegne za minutu ili dvije i ništa ne šteti. Tresi kraće ako ti je draže bistro.

Onaj s jačinom iza sebe. Rittenhouse Bonded na 50 posto ili Wild Turkey 101 oba probijaju, kao i sve što u kaši ima pravu raž, a ne zakonski minimum. Na 40 posto viski se pretvori u pozadinsku notu i ananas na kraju vodi piće koje nikad nije trebao voditi.

Ime upućuje na to, a piće se pojavljuje u tisku tridesetih, kad je hotelski Okrugli stol bio na vrhuncu slave. Nitko nije priložio jelovnik ni ime barmena koji bi to dvoje povezali. Mnoge knjige to ipak tvrde bez ograde. Uzmi to kao vjerojatnu priču, ne kao riješenu stvar.

Klasični recept za koktel Algonquin traži: 45 ml (1.5 oz) raženi viski, 22 ml (0.75 oz) suhi vermut, 22 ml (0.75 oz) sok od ananasa. To su mjere za jedno piće — recept iznad prikazuje ih i u oz te ih preračunava za 2–4 pića.

Standardno pripremljen koktel Algonquin ima oko 27% ABV, prije nego što ga otapanje leda dodatno ublaži. To je piće sa žesticom u prvom planu — bliže Martiniju nego pivu, pa ga pijuckaj polako.

Koktel Algonquin se trese. Oko 13 sekundi s puno leda ohladi ga i razrijedi točno koliko treba.